Granice često imaju negativnu konotaciju, no u ovom slučaju dobro postavljene osobne granice nas spajaju, jer svim stranama omogućuju da budu apsolutno svoji, čineći pritom prisniji i iskreniji odnos. Granice nas štite, i omogućavaju svakoj osobi u odnosu vlastiti rast i razvoj.
U odnosu u kojem su granice loše ili rigidno postavljene polazi se od zaključka da su svi stavovi, misli, vrijednosti jednake. Tu oba dvije strane osjećaju frustraciju, a sukobi su česti.
Često osobe koje osjećaju strah, nesigurnost, imaju manjak samopouzdanja rigidno postavljaju granice, misleći da pritom štite svoj intimni prostor. Takve osobe teško uspostavljaju bliske odnose, često kritiziraju druge, i koriste ostala ponašanja koja ih udaljavaju od drugih, a pravdajući se da su oni takvi, različiti od svih drugih i njih nitko ne razumije u potpunosti. Najveća zamka u koju možemo upasti ako uđemo u odnos s takvom osobom je uloga spasioca, gdje ćemo se svim silama truditi da promijenimo tu osobu, jer mi znamo što je za nju najbolje, zaboravljajući pritom da kontrolu imamo samo nad sobom, a ne nad nekim drugim.
Dakle, dolazimo do zaključka da granice možemo postaviti samo sebi, a ne drugima!
Potrebno je osvijestiti što želim u odnosu, što me ispunjava, a što me frustrira? Pitajući se također što je moja odgovornost u tom odnosu, a što nije moja odgovornost, te dokle želim ili ne želim ići?
Često se pitamo kako postaviti granicu, a da pritom ne povrijedimo drugu osobu jer nam je draga. Svaka osoba na drugačiji način percipira svijet, te ono što je za mene granica nije i za nekog drugog. Okolnosti u kojima se nalazimo se neprestano mijenjaju, a samim time mi se usklađujemo sa svijetom oko sebe, granice se šire ili sužuju, jačaju ili slabe. Ako želimo sačuvati odnos iskrena asertivna komunikacija je ključna.
Naši emocionalni ožiljci ne smiju biti izgovor za loše ponašanje, loše postavljanje granica, i krivnju drugog za to kako se ja sada osjećam. Svatko je odgovoran za sebe i svoju percepciju svijeta, ali i za način komunikacije koji bira. Sreća je da je postavljanje granica vještina koju svi možemo naučiti, i svi oni izgovori o prošlosti i teškom djetinjstvu, ovakvim ili onakvim roditeljima nam neće pomoći da se osjećamo bolje i zadovoljnije u odnosu. Ne možemo izbrisati svoje djetinjstvo, popraviti svog partnera, no možemo upoznati sebe i svoje potrebe, te naučiti asertivno komunicirati. Samo radom na sebi kroz odnose možemo doći do toga.
Granice su dobro postavljene u onim odnosima u kojima se osjećamo samopouzdano, sami odgovorni za svoju sreću, gdje imamo otvorenu i iskrenu komunikaciju, prihvaćamo i uvažavamo različitost druge osobe, uvijek pitamo (ne podrazumijevamo i “ne čitamo misli drugog”), koristeći pritom “tople” iskaze.
Topao osobni iskaz počinje sa:
Ja hoću…
Ja neću…
Volio bih…
Ne bih volio…
Pristat ću na…
Neću pristati na…
Najvažnije pitanje ja MORAM li ja ostati u tom odnosu ili ŽELIM li ostati u tom odnosu i raditi na njemu, prvenstveno radeći na sebi, a istovremeno rasti s drugom osobom.
Ne zaboravimo pritom da smo mi svi osjetljivi svatko na svoj način, te se branimo različitim mehanizmima. No, ako nam je odnos važan onda ćemo njegovati razumijevanje za drugoga, toplinu, altruizam i spremnost da zajedno rastemo kroz kvalitetnu komunikaciju.
Postavljanje granica je vještina, zahtjeva puno vježbe i vremena. Do zdravih granica se ne dolazi lako, no kroz njih odnosi postaju još kvalitetniji i čvrsti,a takve odnose svi priželjkujemo. Takvi odnosi od izuzetne su važnosti za našu sreću i zadovoljstvo.
Eva Brlek, mag.rehab.educ., psihoterapeut
