Što je to kod napada panike da kod ljudi ostavlja tako snažan trag i snažan strah?

Napad panike je napadaj intenzivnog straha ili intenzivne nelagode koji započinje naglo i dostiže svoj vrhunac u nekoliko minuta. Praćen je snažnim osjećajem da će se nešto užasno ili grozno dogoditi. Iako osobama koje su ga doživjele često izgleda kao da je trajao dulje (upravo zbog intenziteta straha koji doživljavaju), napad panike, odnosno njegov najintenzivniji dio, zapravo traje 5-10 minuta, a nakon njega osoba često osjeća umor i iscrpljenost kroz ostatak dana. Napad dolazi uz veći broj fizičkih simptoma i kognitivnih simptoma (misli), kao što su primjerice:

• Lupanje srca, ubrzan puls
• Plitko, ubrzano disanje
• Osjećaj da osoba ne može doći do daha, osjećaj gušenja
• Vrtoglavica, ošamućenost
• Znojenje
• Drhtanje, tresenje
• Pritisak ili bol u prsima
• Mučnina, želučane tegobe
• Strah od gubitka kontrole, strah da će osoba “poludjeti”
• Strah od smrti

Zašto se ovo događa? Zašto baš meni?

Doživljajem napada panike, teško da se čovjek ne zapita zašto mu se to dogodilo. Svatko želi otkriti neki razlog ili jednostavno dobiti objašnjenje zbog čega se baš nama to događa. No, ne postoji jednostavan odgovor na to pitanje – kod nijedne osobe. Postoje razni utjecaji koji mogu dovesti do napada panike, a kroz razgovor sa terapeutom pokušat ćete doći i do uzroka koji su bili relevantni za vas (uz fokus na rješavanje problema). Primjerice, određenu ulogu igra genetika, napadi panike povezani su i s pojedinim osobinama ličnosti (npr.perfekcionizam), dok kod nekih ljudi pojačani stres može dovesti do napada panike.

Strah je osjećaj koji je urođen svim ljudima kroz evoluciju. On nam je koristan jer nam pomaže da pravilno reagiramo u određenim situacijama i da se zaštitimo (primjerice, kada bi vidjeli psa koji na nas reži, strah nas aktivira na bijeg i na taj način se štitimo od ugriza psa). Strah je tu da nam pomogne kada smo u pravoj opasnosti, no, problem zapravo nastaje kada se strah i tjeskoba javljaju u situacijama kada nema realne opasnosti (npr.kada doživimo napad panike tijekom čekanja u redu, gdje, objektivno, nismo u stvarnoj opasnosti). Naš “tjelesni alarm” je u tom slučaju previše osjetljiv i “pali” se u situaciji kada ne postoji stvarna opasnost te nas tjera na reakciju i da se zaštitimo. Naše misli također mogu biti jedan od faktora koji izazivaju panične napadaje i mogu pokrenuti tzv.krug panike – u kojem se nakon neke zastrašujuće misli (npr.pomislimo  “doživjet ću srčani udar”) “pali naš alarm” za opasnost (čak i kada opasnost ne postoji) i zapravo mozak pokreće reakciju straha i nelagode – doživljavamo simptome poput plitkog disanja, lupanja srca…koje nadalje povezujemo sa situacijom i možda mislimo da ćemo zbilja doživjeti srčani udar.

Bitno je identificirati situacije u kojima se pojavljuju napadi, postoje li neki značajni faktori koji utječu na njihovu pojavu, ali i koja ponašanja osoba izbjegava zbog napadaja. Izbjegavanja su bitna jer ljudi nakon napada panike često izbjegavaju situacije za koje smatraju da bi mogle dovesti do ponovne pojave paničnog napadaja. No, izbjegavanjem, najjednostavnije rečeno, zapravo samo “hranimo” paniku i bitno je u tretmanu raditi na izbjegavanjima na način da osoba dobije priliku vidjeti da situacije koje je izbjegavala, zapravo nisu toliko strašne ili kobne.

Kako da si pomognem?

Preporuka je kod doživljaja paničnih napadaja posjetiti stručnjaka za mentalno zdravlje – psihologa, psihoterapeuta ili psihijatra, uz kojeg ćete raditi na napadima panike. Cilj je u terapiji shvatiti i doživjeti da “paljenje alarma” zapravo nije štetno i da nam se ništa strašno neće dogoditi, čak i ako doživljavamo simptome koji su nam neugodni i koje povezujemo sa napadima panike. Kroz terapiju učite kako doživljavati simptome na drukčiji način i kako pričekati da se alarm ugasi, umjesto pobjeći iz situacije ili je izbjegavati. Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) je preporučljiva i učinkovita za panične napadaje te pokazuje dugoročne efekte. Ukoliko se uključite u ovu vrstu terapije, s terapeutom ćete učiti prepoznavati i mijenjati svoje misli, ponašanja i emocije vezane uz paniku. Ova je vrsta terapije vremenski ograničena (kratka), strukturirana, usmjerena na problem i ima jasne ciljeve. Iako je ova vrsta terapije (relativno) kratka, njezin veoma bitan dio jest angažman klijenta – suradnja, i vježbanje i kod kuće. Naime, klijenti u KBT-u dobivaju i “domaće zadaće” i trebaju uvježbavati određena ponašanja i dok su sami, bez terapeuta, kroz svoj regularni tjedan. Bitna je i spremnost osobe da se izlaže nekim situacijama koje su joj neugodne ili teške (naravno, postupno i uz upute i nadzor terapeuta).

Iako je preporuka započeti terapiju, u nastavku donosimo i neke vježbe koje možete provoditi samostalno, kod kuće, i koje mogu biti od pomoći i olakšati vam nošenje sa panikom. Možete vježbati abdominalno disanje, prema uputama sa linka. Bitno je ovu tehniku uvježbati dok ste u mirnom stanju, bez panike, vježbati je dugoročno i kontinuirano, kako bi bila efikasna u situacijama koje izazivaju anksioznost. Preporuka je da se tehnika ne koristi tijekom samog napada panike, već da se uvježbava u mirnom stanju. Druge tehnike koje možete uvježbati sami jesu tehnike relaksacije (opuštanja). Postoji veliki broj tehnika opuštanja, primjerice, možete pokušati progresivnu mišićnu relaksaciju kao što je opisana na linku. Kao i sa abdominalnim disanjem, i ovu je tehniku bitno raditi u mirnom stanju, a ne tijekom napada panike. Ukoliko se odlučite na terapiju, sa terapeutom ćete vjerojatno prolaziti kroz ove ili slične tehnike, zajedno sa detaljnijim informacijama o njima.

Ukoliko doživljavate napadaje panike, ili zbog napada panike izbjegavate određena mjesta, događaje ili situacije, pozivamo Vas da nam se javite. Uz zajednički rad u našem savjetovalištu, moguće je umanjiti simptome anksioznosti i naučiti živjeti sa simptomima paničnih napadaja. Upamtite, pomoć je dostupna i mnogim je ljudima terapija pomogla sa istom teškoćom. Tu smo da Vas saslušamo i da zajedno poboljšamo kvalitetu Vašeg života.

Vidimo se u Nuevi <3

Korištena literatura:

Abdominalno disanje (online letak) (2019). Psihološko savjetovalište Sveučilišnog savjetodavnog centra u Rijeci.

Andreja Kostelić-Martić (2017).  Napadaj panike ili neka teška bolest? Kako prepoznati napadaj panike i kako si pomoći u okviru kognitivno-bihevioralne terapije. Medicinska naklada.

David Westbrook i Khadija Rouf (1998). Razumjeti paniku. Oxford: Clinical Psychology Department.

U tjednima prije početka školske godine, bilo bi dobro da se djeca ustaju postupno ranije nego što su to činili tijekom praznika. Tako će imati dovoljno vremena da se prilagodbe na novi („stari“) obrazac spavanja kojeg škola zahtjeva. Vraćanje u školsku rutinu zna biti teško za djecu, kao i za roditelje, stoga se preporučuje da se i djeca uključe u organizaciju vremena prije početka škole te da se to nastavi i tijekom škole. Posebice se tu treba fokusirati na postupno smanjenje korištenja digitalnih tehnologija.

Kvalitetna komunikacija je važna i za djecu i za roditelje jer pomoću nje mogu izraziti svoje nade, razočarenja, uspjehe ili neuspjehe, strahove i probleme bez prigovaranja i kritiziranja. Podijelite i vi svoje strahove i nesigurnosti koje osjećate zbog početka nove školske godine, ali ih podsjetite i da učitelji i profesori dijele te osjećaje koji će se s vremenom smanjiti. Komunikacija treba biti prilagođena dobi na način da s mlađom djecom komuniciramo postavljanjem jednostavnih pitanja i usmjeravanjem na prijatelje i učitelje, a s adolescentima se preporučuje naglašavanje njihovih snaga i vrlina bez nametljivih i naglih pokušaja komunikacije.

Prilikom kupnje knjiga, pribora, odjeće i obuće za novu školsku godinu, pitajte dijete što želi te mu dajte slobodu u izboru kako bi stekli osjećaj povjerenja. Isto tako, bilo bi poželjno da pri prelistavanju novih knjiga roditelj skrene pažnju na nešto zanimljivo i probudi interes kod djeteta.

Podržavajuća okolina uključujući rodbinu, prijatelje, učitelje, profesore, susjede i stručnjake mentalnog zdravlja mogu značajno doprinijeti bržoj i uspješnijoj prilagodbi na novu školsku godinu. Isto tako, uključivanje djeteta u izvannastavne aktivnosti ili sport koji ih zanima može samo poboljšati djetetovu izgradnju socijalnih vještina i jačanju samopouzdanja.

I za kraj, učenje od malena o tome kako se nositi sa stresom je dugoročno puno korisnije za rješavanje problema od zaštite što često roditelji rade iz najbolje namjere. Moramo uzeti u obzir kako će dijete tijekom svojeg školovanja doživjeti mnogo stresnih situacija, a doživljavanje samog stresa ovisi o djetetovoj percepciji, ali i o roditeljskog reakciji. Kako bi pružili podršku i djeci i roditeljima, kabinet Nueva nudi besplatno savjetovanje u tjednu od 28.09. do 01.09.2023!

Rezervirajte svoje mjesto na vrijeme na 098/1911566 ili na info@nueva.hr

Čekamo Vas kako bi rasli zajedno, vidimo se u Nuevi!

]]> https://nueva.hr/2023/08/11/u-novu-skolsku-godinu-bez-stresa-kako-pomoci-djetetu-ali-i-sebi-kao-roditelju/feed/ 0 https://nueva.hr/2021/05/08/kako-preboljeti-nekoga-koga-volis/ https://nueva.hr/2021/05/08/kako-preboljeti-nekoga-koga-volis/#respond Sat, 08 May 2021 18:02:25 +0000 http://nueva.hr/?p=2213 Tijekom psihoterapijskog procesa često se javlja pitanje prekida važnih odnosa (partnerskih, prijateljskih, obiteljskih) i veza koje su nam značile, a završile su nekako ne baš našom željom. Pitanja koja si postavljamo su: Ne znam kako nastaviti dalje? Mislim da nisam ništa loše učinila? Krivo sam odabrala? Zašto baš ja? Zašto stalno mislim na njega? Baš sam bila glupa? Ništa ja prije nisam vidjela, tek sad me opalilo…

U svim ovim pitanjima javlja se pitanje okrivljavanja sebe, i želje da što prije prebolimo tu osobu. Ono što je činjenica je da mi još zapravo nemamo dovoljno snage za krenuti dalje, pa tražimo neke loše karakteristike osobe kako bi si olakšali proces gubitka. No, ukoliko krivimo sebe, naša bol će još više jačati, stoga je potrebno promijeniti perspektivu. Na prvi pogled izgleda teško i nemoguće, no ukoliko se potrudimo ili uz pomoć psihoterapeuta zaista je moguće. A zašto ne bismo malo i čestitali sami sebi što samo dali sve od sebe da taj odnos uspije, što smo se samoostvarili u mnogim područjima kroz taj odnos i bili sposobni izraziti svoje osjećaje bez fige u džepu. To smo mi i trebamo biti ponosni na sebe i sve svoje što smo dali i pružili toj osobi. To govori o nama, i važno je da smo zadovoljni sa izborom svojih ponašanja koja smo prakticirali, želeći njegovati odnos. No, najčešće stvari nisu crno bijele. Već je svijet zapravo 50 nijansi sive kao i svi odnosi i veze. Okolnost u kojoj smo se našli naravno da nam nije ugodna, i ok je dopustiti si tugu i žalost jer smo željeli nešto što trenutno nije moguće. Dopustite si biti tužni, plakati, trčati ili raditi sve što vam odgovara kako bi „izbacili“ emocije iz sebe. No, nije potrebno negirati sva pozitivna iskustva i emocije koje smo doživjeli s tom osobom.
Ne postoji ispravan način za preboljeti vezu, neko pravilo ili vremenski rok. Ako mislimo da smo bili s kretenom, osjećamo se još lošije jer se tada pitamo pa što smo uopće radili svo to vrijeme s tim kretenom. Svaka takva misao samo nam otežava oporavak i sami sebe kažnjavamo načinom na koji razmišljamo. Ukoliko znamo da možemo utjecati samo na sebe, na svoja razmišljanja i ponašanja tada se moramo fokusirati na to što je u našoj kontroli. Možemo mi željeti taj odnos i dalje ili tu osobu i dalje, no o tome hoće li ona biti s nama li ne ovisi isključivo o njoj. A način na koji ćemo mi razmišljati i koja ponašanja ćemo birati ovisi isključivo o nama, i nad time imamo moć.
Uvijek kažemo kako je potrebno prigrliti sebe, svoje misli, emocije i ponašanja, jer tek kada borba prestane, otvara se prostor da ojačamo i da nam bude lakše. Prihvatimo bol, okrivljavanje, ljutnju i sve što osjećamo i zaista nam je potrebno vrijeme da se oporavimo. Ponekad smo se toliko mijenjali, sve do naših krajnjih granica samo kako bi zadržali tu osobu. U tuđe kalupe se ne možemo ukalupiti, izgubimo se, više ne znamo tko smo i što smo, više se ne sviđamo niti samome sebi. Sve što nas žulja nije dobro za nas dugoročno.
Sada je vrijeme da svu ljubav koju smo ulagali u taj odnos usmjerimo isključivo sebi. Pitajmo se što ja volim i želim, a da nisam imala prilike raditi kroz taj odnos? U kojoj sam se mjeri prilagođavala drugoj osobi i pritom zanemarivala sebe, jesam li neke stvari zapostavila (neke prijatelje, aktivnosti, hobije) koji su mi zapravo jako bitni i čine me sretnom… Kakvu ljubav ja zaslužujem? I na kraju možemo gledati na to iskustvo kao na lekciju koja mi je pomogla da bolje upoznam sebe. Za našu sreću su nam potrebni ispunjavajući odnosi, a ovaj očito takav nije bio, pa i bolje da se završio <3
Radom na sebi ojačat ćeš sebe, jer osobe koje vole sebe i rade na sebi, mogu biti spremni svoju ljubav ponuditi i drugima, ali su spremne i primiti ljubav. Novi početak može biti zapravo jako uzbudljiv ako mu to dopustimo. Pa krenimo na putovanje zajedno  <3

Kada prelazimo iz jedne životne faze u drugu, ona se najčešće manifestira kao krizna situacija. Najlakše je za nas ostati u poznatom, toplom, udobnom i sigurnom. No, put od tisuću milja započinje prvim korakom… Svaka naša kriza u sebi skriva mogućnost unutarnjeg rasta, upoznavanja sebe na drugačiji način na koji postajemo, ako si dopustimo, bolja i kvalitetnija verzija sebe..

Kroz terapijske karte koje su oblikovane po principu „psihoterapijskih crtica“ možete krenuti na živopisno putovanje upoznavanja sebe. One su istovremeno i alat i igra koji daju maha mašti, kreativnosti, novim uvidima i spoznajama.

U psihoterapijskom putovanju osoba uz pomoć psihoterapeuta kreće na put upoznavanja sebe, svojih izazova, mogućnosti, potencijala, želja i potreba. Kroz putovanje osvještavat ćete i izražavati vlastite emocije, propitivati svoja uvjerenja i otkrivati vaše unutarnje snage i kreativne potencijale u svrhu adekvatnijeg suočavanja s osobnim krizama te lakšeg premošćivanja vanjskih i unutarnjih konflikata s ciljem postizanja optimalnog rasta i osobnog razvoja.

Karte stimuliraju maštu i fantaziju, potiču komunikaciju i introspekciju te pomažu u razvijanju svijesti o sebi, a osoba lakše dolazi u kontakt sa svojim iskustvima, sjećanjima, emocijama, mislima i asocijacijama. Birajući karte kojima ćemo opisati neku temu, osjećaj, događaj ili iskustvo dolazimo u neposredan kontakt s nesvjesnim dijelom naše ličnosti koji postaje direktan izvor informacija  te točka preokreta za nas.

Karte su namijenjene individualnom, partnerskom i grupnom radu. Preporučljivo ih je koristiti u odgojno-obrazovnim ustanovama za poticanje komunikacijskih, socijalnih i emocionalnih kompetencija te unaprjeđenje mentalnog zdravlja. One su namijenjene svima koji žele sebe pobliže upoznati i raditi na sebi.

Upute za korištenje:

Odaberite jednu kartu, pročitajte crticu koja je na njoj zapisana, te započnite putovanje kroz asocijacije, ideje, proživljeni događaji ili vaša iskustva… Kroz opis vaših misli, osjećaja, uvjerenja i iskustava iznova pronalazite sebe  i otkrivate vlastiti unutarnji svijet.

Pritom možete sami naglas ispričati procese koji se odvijaju u vama, podijeliti ih s drugima te čuti njihova iskustva i promišljanja.

Prilikom rada važno je uvažavati individualnost svakog pojedinca, njegovu kreativnost, maštovitost i gledanje na „crtice“ iz njegove vlastite perspektive. Svaki kut gledanja odraz je autentičnosti pojedinca, stoga je to ključno uvažavati tijekom rada.

Kroz rad s terapijskim kartama:

– jačamo samopouzdanje

– razvijamo sposobnosti izražavanja i komunikacije

– razvijamo socijalne i emocionalne kompetencije

– upoznajemo unutarnje procese

– suočavamo se s proživljenim iskustvima

– razvijamo vlastite kreativne potencijale

– razvijamo nove strategije nošenja sa izazovima

– pronalazimo nove koncepte za razvijanje vlastitih potencijala

Terapijske karte predstavljaju alat pomoću kojega ćete potaknuti osobne uvide i zakoračiti u svoje neispričane priče. One ne predstavljaju zamjenu za sam psihoterapijski proces, već su suportivna komplementarna tehnika.

Krenimo na putovanje zajedno <3

Eva Brlek, psihoterapeut

Ilustracija: Mateja Kovač

Lektura: Jelena Škoda

Grafički dizajn: Robert Marcijuš

Ponekad se upustimo u neke odnose koji unesu mnogo kaosa u naš život. Možda ti odnosi na početku nisu bili kaotični, a razvili su (smo) se (ih) u takve, ili su oduvijek takvi bili. Ono što je važno da znamo je da su ti odnosi bili baš takvi kakvi su trebali biti kako bi mi iz njih nešto naučili. Uvijek smo u odnosima u kojima trebamo biti, a ono na što imamo utjecaj je koliko dugo ćemo se zadržati u istima. Naravno da bi bilo idealno da što prije prepoznamo neke toksične elemente u odnosu i pobjegnemo glavom bez obzira, no u praksi najčešće treba dosta vremena da shvatimo toksičnost i još toliko vremena da se maknemo.

Idealizirane slike o nekome mogu nas koštati razočaranja, boli, povrijeđenosti. Nakon svakog odnosa postanemo nešto drugačiji, ličnost sa malo izmjenjenim identitetom. Toksičnost nije nešto što se ne da mijenjati i mi radom na sebi možemo prepoznati toksična ponašanja uvidima, preispitivanjem svojih postupaka, mijenjanjem sebe. Važno je da se pitamo: “Zašto ja imam potrebu biti u takvom odnosu?”

Nakon tog odnosa naša razočaranja, boli, i povrijeđenost su zbog toga što shvaćamo da su sve idealizacije o toj osobi konačno pale. Maske su pale, osoba je daleko od idealne, čak je na suprotnoj strani kontinuuma. No, nije riječ o toj osobi. Riječ je o nama samima, našim projekcijama, našim razočaranjima, našim idealima, našim vrijednostima, čak i fantazijama ljubavi i sreće.

Takav odnos nas izaziva na našu osobnu borbu sa samim sobom, izaziva nas da sebe okrenemo naglavačke. Što je odnos toksičniji, to je naša borba veća i iz njega ćemo izaći kao veći pobjednik, iako se na početku tako ne čini.

Kada izađemo iz takvog odnosa spremni smo si postaviti pitanja:

• Tko sam ja?
• Što želim?
• Kuda želim ići i kakva osoba želim biti?
• Kako ću u idućem odnosu prepoznati toksična ponašanja na vrijeme?
• Što si više nikada ne želim dopustiti?
• Što sam mogla drugačije?

Nakon takvih odnosa shvatit ćemo da ništa nije zauvijek i da ljubav nije konstanta koja se podrazumijeva. Da se uvijek možemo predomisliti i pronaći ono što nas veseli i ispunjava.  Ne možemo druge natjerati da budu onakvi kakvi bi mi to željeli.

Shvaćamo da nitko neće doći i spasiti nas, već moramo sami spasiti sebe i počet ćemo bolje brinuti o sebi. Prigrliti sebe sa svim svojim nesavršenostima, greškama i propustima, prigrliti  sve ono na što baš i nismo ponosni, no sve je to dio nas. Da nismo bili takvi prije, danas ne bismo bili sve ono što smo danas. Shvaćamo da kako nitko ne može spasiti nas, jednako tako ni mi ne možemo spašavati druge. Puštamo druge i ne bavimo se tuđim životima, svatko vodi svoje bitke.

Toksične osobe možemo prepoznati vrlo lako, a nakon osobnog iskustva s njima, prepoznavanje će biti još i brže, te se više nećemo upuštati u takve odnose zbog sebe i svog mentalnog zdravlja.

Neke od karakteristika toksične osobe su:

• nikada ne priznaje da je bila u krivu
• uvijek su joj drugi krivi
• ljubomorna je
• nikada ne kaže oprosti, pogriješila sam
• voli dramu
• teško se nosi s kritikama
• bezobrazna je i arogantna
• ljude doživljava kao pijune koje koristi u svojim bitkama
• teško ostvaruje emocionalnu povezanost s drugima
• očekuje slijepu odanost, a sama često puta nije takva
• svaku rečenicu okreće u svoju korist
• nije tu kada nam treba, kada smo ranjivi, kada nam je teško
• uglavnom razmišljaju crno – bijelo
• imaju nedostatak empatije

Toksične osobe mogu biti naši partneri, prijatelji, kolege, čak i članovi naše obitelji. Ako smo u toksičnom odnosu, naši kapaciteti za nas same su smanjeni, te se nakon takvih druženja i razgovora osjećamo loše i iscrpljeno. Uz takve osobe ne napredujemo, ne rastemo, nego nas one guše, zamaraju… Jesu li oni nesretni? Najvjerojatnije jesu. Jesu li imali nesretno djetinjstvo, pa je njihovo ponašanje bilo obrazac preživljavanja u datim okolnostima? Možda i to. No to ne znači da danas, u odrasloj dobi, ne mogu odabrati druge, prikladnije oblike ponašanja i raditi na sebi, voljeti više i sebe, a samim time i druge. Kroz kvalitetne odnose ljubavi i privrženosti mogli bi postići zadovoljstvo u životu.

 Slobodni smo otići iz bilo koje priče, bilo kojeg odnosa ako nismo zadovoljni, ako ne volimo sebe u tom odnosu. Slobodni smo napustiti otrovne odnose i okružiti se ljudima koji nas ohrabruju, podržavaju i njeguju naš odnos. Slobodni smo oprostiti sebi sve velike i male pogreške i biti ljubazni prema sebi, pogledati se u zrcalo i reći: Da to sam ja!

Slobodni smo napustiti stare verzije nas samih i stvoriti se ponovno <3

Zapamtite, nijedan odnos nije vrijedan vašeg mentalnog zdravlja!

Eva Brlek, psihoterapeut

Često osobe koje osjećaju strah, nesigurnost, imaju manjak samopouzdanja rigidno postavljaju granice, misleći da pritom štite svoj intimni prostor. Takve osobe teško uspostavljaju bliske odnose, često kritiziraju druge, i koriste ostala ponašanja koja ih udaljavaju od drugih, a pravdajući se da su oni takvi, različiti od svih drugih i njih nitko ne razumije u potpunosti. Najveća zamka u koju možemo upasti ako uđemo u odnos s takvom osobom je uloga spasioca, gdje ćemo se svim silama truditi da promijenimo tu osobu, jer mi znamo što je za nju najbolje, zaboravljajući pritom da kontrolu imamo samo nad sobom, a ne nad nekim drugim.

Dakle, dolazimo do zaključka da granice možemo postaviti samo sebi, a ne drugima!

Potrebno je osvijestiti što želim u odnosu, što me ispunjava, a što me frustrira? Pitajući se također što je moja odgovornost u tom odnosu, a što nije moja odgovornost, te dokle želim ili ne želim ići?
Često se pitamo kako postaviti granicu, a da pritom ne povrijedimo drugu osobu jer nam je draga. Svaka osoba na drugačiji način percipira svijet, te ono što je za mene granica nije i za nekog drugog. Okolnosti u kojima se nalazimo se neprestano mijenjaju, a samim time mi se usklađujemo sa svijetom oko sebe, granice se šire ili sužuju, jačaju ili slabe. Ako želimo sačuvati odnos iskrena asertivna komunikacija je ključna.

Naši emocionalni ožiljci ne smiju biti izgovor za loše ponašanje, loše postavljanje granica, i krivnju drugog za to kako se ja sada osjećam. Svatko je odgovoran za sebe i svoju percepciju svijeta, ali i za način komunikacije koji bira. Sreća je da je postavljanje granica vještina koju svi možemo naučiti, i svi oni izgovori o prošlosti i teškom djetinjstvu, ovakvim ili onakvim roditeljima nam neće pomoći da se osjećamo bolje i zadovoljnije u odnosu. Ne možemo izbrisati svoje djetinjstvo, popraviti svog partnera, no možemo upoznati sebe i svoje potrebe, te naučiti asertivno komunicirati. Samo radom na sebi kroz odnose možemo doći do toga.
Granice su dobro postavljene u onim odnosima u kojima se osjećamo samopouzdano, sami odgovorni za svoju sreću, gdje imamo otvorenu i iskrenu komunikaciju, prihvaćamo i uvažavamo različitost druge osobe, uvijek pitamo (ne podrazumijevamo i “ne čitamo misli drugog”), koristeći pritom “tople” iskaze.

Topao osobni iskaz počinje sa:
Ja hoću…
Ja neću…
Volio bih…
Ne bih volio…
Pristat ću na…
Neću pristati na…

Najvažnije pitanje ja MORAM li ja ostati u tom odnosu ili ŽELIM li ostati u tom odnosu i raditi na njemu, prvenstveno radeći na sebi, a istovremeno rasti s drugom osobom.

Ne zaboravimo pritom da smo mi svi osjetljivi svatko na svoj način, te se branimo različitim mehanizmima. No, ako nam je odnos važan onda ćemo njegovati razumijevanje za drugoga, toplinu, altruizam i spremnost da zajedno rastemo kroz kvalitetnu komunikaciju.

Postavljanje granica je vještina, zahtjeva puno vježbe i vremena. Do zdravih granica se ne dolazi lako, no kroz njih odnosi postaju još kvalitetniji i čvrsti,a takve odnose svi priželjkujemo. Takvi odnosi od izuzetne su važnosti za našu sreću i zadovoljstvo.

Eva Brlek, mag.rehab.educ., psihoterapeut

Potreba za pripadanjem i ljubavi jedna je od osnovnih ljudskih potreba. O našim autentičnim karakteristikama ovisi u kojoj mjeri smo spremni davati ljubav, ovisno o tipu odnosa, ali i vremenskim periodima tijekom života, davanje i primanje ljubavi se ne treba gledati kroz primjer recipročnosti. Ako se osjećamo dobro u odnosu onda je to zdrav odnos.

Kada se počnemo bojati kako će netko reagirati kada mu kažemo NE, preuzimamo tuđu odgovornost i tada odnos postaje pomalo nezdrav. Znamo da mi jedino imamo kontrolu nad svojim ponašanjem i odgovorni smo samo za svoje ponašanje, a ne za tuđe reakcije i izbore ponašanja.

Zapitajte se: ima li smisla za vas da budete odgovorni za to kako drugi reagiraju na vaše “ne”?

Vaš je posao da odlučujete sami  kada ćete reći ne.

Vaš je posao da kažete ne kada pažljivo razmotrite vlastite potrebe i potrebe drugih ljudi. Na primjer, vaše misli mogu biti “Ne želim ići za Božić kod moje majke, a ni moja djeca, ali moja majka želi da budemo tamo. Ove godine ću reći ne, a onda ću možda sljedeće godine reći da.“ Sada biram ovakva ponašanja, a u budućnosti sam slobodna napraviti drugačije izbore, ako budem željela.

Vaš je posao da kažete “ne” na izravan, ali ljubazan način.

Zahvalna sam na pozivu za Božić, ali nećemo doći ove godine, bez potrebe za dodatnim i dugim pojašnjavanjima ako za istima nemamo potrebu.

Vaš je posao da slušate reakciju vaše majke i interpretaciju ovog “ne”.

U primjeru kada kažeš majci ‘ ne’, ona bi mogla biti ljuta i povrijeđena. Ona može odlučiti da te nikad više ne pozove na Božić. Možda odluči reći vašoj obitelji kako ste grozni. Ali ništa od toga nije vaša odgovornost. Način na koji netko tumači vaše ‘ne ‘, nije vaša odgovornost, to je njihova odgovornost.

Pustiti tuđu odgovornost  je teško. Teško je nositi se s tim da je ljut netko koga voliš. Bolno je kad je netko koga voliš u bolovima. Bolno je gledati nekoga koga voliš da ima destruktivne odluke. Zastrašujuće je zapravo…pokušati kontrolirati njihove reakcije.

S uspješnim postavljanjem granica, nažalost, ne dolazi medalja za hrabrost, a najčešća početna reakcija drugih su – ljutnja i prkos drugih.

Stoga nije ni čudo da je ovaj pothvat za mnoge zastrašujuća zadaća. Strahujemo da ćemo biti ocijenjeni kao loši zaposlenici ako svakodnevno ne ostajemo prekovremeno, kao loši prijatelji ako kažemo „ne“ prijedlogu za izlazak kada smo umorni, kao loši roditelji ako zabranimo djetetu crtiće.

S druge strane ako ne naučimo reći ne, zauzeti se za sebe, sačuvati sebe…osjećati ćemo se nezadovoljno i frustrirano sa samima sobom. Pritom naravno moramo biti spremni i mi sami preuzeti odgovornost za izbor vlastitog ponašanja i biti spremni suočiti se s posljedicama izbora istog.

Kada sami naučimo reći ne, lakše ćemo prihvaćati isti odgovor i od drugih, jer ćemo znati da taj odgovor ima veze s njima i njihovim granicama, a ne s nama, niti našom slikom da smo mi loši ili manje vrijedni, kao što niti drugi nisu loši ili manje vrijedni ako im mi kažemo ne.

Obrana granica nije jednokratan posao. Ljudi su, najčešće nesvjesno, skloni testirati naše odluke. Tu leži vlastita odgovornost da se svaki put iznova zauzmemo za sebe.

S nekim ljudima će postavljanje granica biti jednostavnije, oni će ih prihvatiti iz prve i neće ih propitkivati. S nekima će trebati malo strpljenja. Neki nikada neće naučiti poštivati naše granice. Samim time, morat će preuzeti odgovornost za svoje postupke i nositi se s posljedicama svojih odluka.

I za kraj…

Čuvajte…SEBE za sebe <3

No, mi smo puno, puno više od fizičkog tijela, naše emocionalno biće je nemoguće izmjeriti, rekla bih čak da je beskrajno veliko i duboko, zapetljano, neravno i šareno. I to je područje gdje malo teže možemo odrediti granicu, ili malo lakše možemo skliznuti, ili malo teže možemo prepoznati (ne)prihvatljivo, ili malo lakše se možemo praviti da ne(vidimo). No emocionalna prevara je uglavnom samo korak do fizičke.

Ono što je najvažnije je to da svi sami biramo i odlučujemo u koje odnose ćemo ulaziti, a u koje ne.

Emocionalna prevara se najčešće opisuje kao često razmišljanje o nekoj osobi dok je druga pokraj nas, maštanje i sanjarenje o njoj (makar je možda i ne poznajemo), želja za bliskošću s tom osobom, potreba za kontaktom, podrškom. Izuzetno nam je važno što ta osoba misli o nama, te imamo potrebu udovoljiti joj.

Vjernost ili preljub možemo usporediti sa dućanom. Kada dođemo u dućan na policama ima jako puno stvari koje nam se sviđaju, šarene su i blještave, no na nama je koje ćemo odabrati i kupiti, te na kraju i platiti. Također moramo se i pitati jesmo li spremni izdvojiti tu količinu novaca za neki artikl. Isto je tako i sa odnosima i preljubima, jesmo li spremni platiti za ono što činimo? Poznajemo li dovoljno sebe, svoje potrebe i granice?

Neki od znakova emocionalnog preljuba su:

-udaljavanje od svoj partnera (u emocionalnom i fizičkom smislu)

-želja da što više vremena provodimo s drugom osobom

-druga osoba nas poznaje bolje nego naš partner

-često sanjamo drugu osobu

-o svim poteškoćama radije razgovaraš s njim/njom, a ne sa svojim partnerom

-osjećaš seksualnu privlačnost prema drugoj osobi

-izbjegavaš pričati o toj osobi sa svojim partnerom (bez obzira da li se poznaju ili ne), trudiš se ne spominjati ga/ju

Postoji razlika između emocionalnog preljuba i platonskog prijateljstva. I jedno i drugo uključuje dijeljenje tajni, misli, osjećaja, no u prijateljstvu nije prisutna seksualna privlačnost, dok u emocionalnom preljubu je. Platonsko prijateljstvo je duboka povezanost na duhovnoj i emocionalnoj razini, to je zrela, nesebična ljubav koja uglavnom traje čitav život.

Emocionalni preljub je znak da u našem sadašnjem odnosu nije sve onako kako bismo mi to željeli. Prepoznavanje toga je prvi korak, prema onome što želimo, bez obzira što/tko je to. Naš partner ili ta druga osoba, ili pak neka treća, ili niti jedna već naša sloboda. Sve što je napuknuto ili slomljeno se može popraviti samo ako to želimo. Može postati još čvršće, bolje i jače, ili možemo razbiti odnos u najsitnije dijelove, odgovornost je na osobama koje su u tom odnosu.

Ono što je izuzetno važno je sagledati sebe i okolnosti u kojima se nalazimo, i zapitati se koliko nam je važan odnos u kojem se trenutno nalazimo, da li je vrijedan toga da na njemu radimo, ili smo došli to točke kada biramo drugačiji put. Što god odabrali, ispravno je ako smo sa time u potpunosti zadovoljni. Biti fer prema sebi i drugima je najvažnije! Otvorenim i konstruktivnim razgovorom izložiti partneru što nas muči, koje su naše želje i potrebe, zapitati se rastemo li i razvijamo li se u istom smjeru, te vidimo li našu budućnost zajedno, pazeći pritom da (za)štitimo partnera koliko je to moguće, birajući riječi i geste koji su najmanje povređujuće za njega/nju.

Neke stvari ne možemo ili nismo spremni proraditi sami i to je ok, zato postoji psihoterapija.