Roditelji, učitelji, odgajatelji i svi drugi djelatnici u odgojno-obrazovnom procesu često se nađu u situacijama kada se od njih očekuje da rješavaju sukobe među djecom. Kada mi kao „odrasli“ preuzimamo ulogu „suca“, te primjenjujemo teoriju „podražaj-odražaj“ ili „on je tebe, daj i ti njega“, tada učimo dijete da koristi nasilne postupke, omalovažava druge, te samim time sukob samo raste.
Važno je djecu od najranije dobi učiti odgovornom načinu ponašanja prilikom sukoba, jer će samo tako postati samostalnija, sigurnija, zrelija, imat će više samopoštovanja, pozitivniju sliku o sebi… Pritom ne smijemo zaboraviti da djeca uče prema modelu, dakle često ono što oni vide u ponašanjima odraslih i oni primjenjuju u svojim ponašanjima. Roditelj je glavni model djetetu. Odgovoran način ponašanja prilikom sukoba znači da pritom ne ugrožavamo drugoga.
Zato je važno podučavati djecu kako to postići. Najbolje je da se razgovor provodi individualno s djetetom, kako bi se smanjili ometajući faktori druge djece.
Na samom početku važno je da dijete pitamo „Što se dogodilo?“ kako bi dobili uvid u čemu je problem, odnosno zašto je izbio sukob. Često već tada mi „odrasli“ prosuđujemo i preuzimamo ulogu „suca“, već imamo sliku toga tko je kriv, važno je da to zadržite za sebe i imate strpljenja razgovarati s djetetom i dalje, pokazivajući interes za njegovu teškoću. Tada ga pitamo „Što ti želiš?“ kako bi saznali koji je pravi uzrok sukoba. Kada saznamo što je dijete željelo dobiti tim sukobom, pitamo ga što bi radio npr. s tom igračkom, da je ima. Tako vidimo što ustvari dijete želi, i što je htio dobiti tim sukobom.
Tada kreće najzahtjevniji dio da pomognemo djetetu da samo pronađe izbor, što joj može u toj situaciji napraviti, kako se još može ponašati, da li postoji i drugi način da dobije to što želi i zadovolji svoju potrebu bez da ugrožava druge, te kako će se tada osjećati. Važno je da dijete samo procijeni što time dobiva, a što gubi.
Tako dijete podučavamo kako efikasno zadovoljiti svoje potrebe, kako se nositi s frustracijom, te kako se ponašati prema drugima na prihvatljiv način. Ukoliko to naučimo dijete tijekom predškolskog perioda, uvelike ćemo mu olakšati daljni socio-emocionalni razvoj i u kasnijoj dobi.
Istraživanja pokazuju da djeca s boljim socio-emocionalnim vještinama u većoj mjeri postižu uspjeh u kasnijem životu u odnosu na djecu sa slabije izraženim socio-emocionalnim vještinama. Ono što je odlična vijest je da nikada nije kasno za naučiti nove obrasce ponašanja, te time poraditi na podizanju socijalno-emocionalnih kompetencija. Kako djetetovih, tako i vlastitih!