Prosincu se svi veselimo, prosinac je čaroban mjesec prepun ljubavi, opraštanja, pomaganja, nekih boljih verzija nas samih. Trudimo se vidjeti s onima s kojima se nismo stigli vidjeti, a željeli smo, opraštamo onima kojima nešto zamjeramo, trudimo se zagladiti odnose koji su malo postali hrapavi, želimo nagraditi sebe za sve uspjehe koje smo doživjeli kroz ovu godinu, postavljamo si ciljeve za nadolazeću u koju želimo ući bez utega iz prošlosti, oslobođeni svega da možemo udahnuti punim plućima sve što nas čeka u toj čarobnoj novoj godini.
Od kuda onda uz svo to blještavilo, dobru energiju, šljokice svuda oko nas osjećamo tamu i tupost u sebi? Vrijeme je za potpuno druge osjećaje, zar ne?
Ipak psihodinamika nas samih i naših odnosa s drugima nije tako jednostavna. Nekako kao da je pritisak da sve bude savršeno, blještavo, zabavno…, a samim time postaje zapravo kontradiktorno, te se samo pojačavaju simptomi koje osjećamo. Istraživanja pokazuju da upravo u ovo blagdansko vrijeme se najčešće javljaju simptomi nezadovoljstva, anksioznosti i depresije, koji nam kao semafor govore da nismo zadovoljni sa životom koji trenutno živimo. Upravo je to vrijeme kada najčešće zvoni telefon psihoterapeutima.
Tako zvanu „blagdansku depresiju“ karakterizira umor, iscrpljenost, tuga, osjećaj neuspjeha, usamljenosti… Obiteljska okupljanja za nekoga također mogu biti stresna, previše druženja s prijateljima, previše poklona, previše svega. Posebice ako u obitelji imamo neke članove s kojima nemamo dobar odnos, možemo ih percipirati kao naporne, zahtjevne, uznemirujuće za nas… Osobe koje su doživjele gubitak bliske osobe (smrt, prekid veze, preseljenje, razvod) mogu vrijeme koje provode sa sobom doživjeti kao teže i zahtjevnije, jer nisu preokupirane poslom koji im odvlači misli, već su primorane da budu sa sobom, a time i prorađuju tugu/patnju koju osjećaju. Sam proces može biti izuzetno zahtjevan. Ovaj period godine pojačava čežnju za tom osobom, te smo skloniji prizivati lijepa sjećanja kako bi umanjili osjećaj usamljenosti.
